Kroz povijest, Hrvati su intepretirani kao vrijedan, hrabar i požrtvovan narod. Kad treba ustati na noge i zaštititi svoj dom, Hrvati su spremni pomoći i intervenirati kako bi sačuvali suverenost i dostojanstvo svoje domovine. No, kad su prosvjedi u pitanju, ili u ovom slučaju bojkot, Hrvati nakon prvotne volje i motivacije, one polako jenjavaju, a stvari se vraćaju na staro.

Hrvati su odlični sportaši, domaćini, prijatelji, veseli ljudi, ali i uporni i srčani kad je domovina u pitanju. No, prosvjedi nisu nešto što Hrvati vole, pogotovo kad je u pitanju bunt protiv korumpirane vlasti ili pohlepnih trgovaca. Kad smo se tako ulijenili? Kad smo postali toliko pasivni, pogotovo kad je riječ o egzistencijalnim stvarima?

Hrvati vole dočeke i proslave, ali bilo je i uspješnih prosvjeda

Kroz povijest, bilo je puno skupova, okupljanja, prosvjeda, no to je sve nekako bilo u sklopu Domovinskog rata, borbe za neovisnost i suverenost hrvatske države nakon cijelog milenija. Uvijek pada na pamet onaj skup, dočeka trojice generala iz Haga 2012. godine, nakon oslobađajuće presude. Dočeci hrvatskih sportaša nakon svakog velikog uspjeha, slavlje ulaska u Europsku uniju... ima tu mnogih primjera, no iskače činjenica da su ovo dočeci i proslave, ali ne i prosvjedi.

Ima jedan događaj koji je digao hrvatski narod na noge, pogotovo Grad Zagreb, 21. studenoga 1996. godine, kad je 120 tisuća ljudi izašlo na središnji trg, kao znak podrške kultnom Radiju 101, kojem je tri dana prije oduzeta koncesija za emitiranje od strane Vijeća za telekomunikacije. Ukidanje koncesije je bilo po nalogu tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana kojem se nije svidjelo izvještavanje tog radija, koji su znali "oplesti" po njegovoj politici i načinu rada. Tuđman je tada bio na liječenju u Washingtonu, a saznavši na prosvjede protiv ukidanja koncesije Radija 101, prema riječima tada tadađnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka, predsjednik mu naređuje da 'ugasi' te prosvjede pa makar i silom.

To Jarnjak odbija, a nedugo nakon toga, Radio 101 dobiva koncesiju i nastavlja s radom. Hrvatska volja je presudila taj dan i 'natjerala' državu da povuče svoju odluku, što je znak da Hrvati mogu sve ako žele. Zašto onda u zadnjih nekoliko godina, nitko ne može održati normalan i značajan prosvjed gdje će se skupiti više tisuća ljudi? Definitivno ima razloga za takva okupljanja i bunt, a trenutna akcija protiv visokih cijena je nakon nekoliko uspješnih pokušaja počela jenjavati.

Bojkot koji ima dobre temelje, ali nedovoljno dobre za sve

Povećanje cijena proizvoda i usluga je masovno skočila zadnjih nekoliko godina. Dan kada je završila pandemija COVID-19, 2021. godine, cijene su skočile u nebo, a Hrvatska je u međuvremenu ušla u eurozonu i zamjenila kune eurima. Ovo je potaklo mnoge trgovce, pogotovo one velike da dignu svoje cijene, a poduzetnike i iznajmljivače da podignu cijene svojih usluga i najma, zbog kojih dosta Hrvata ne mogu otići ljetovati na Jadransko more. Udruga "Halo, inspektore", uz podršku građana, su uspjeli organizirati opće bojkote svakog petka i smanjiti potrošnju građana koja je toliko velika da podiže postotak BDP-a svaka tri mjeseca.

I koliko god je ovakva akcija dobra i hvale vrijedna, odmah su došli skeptici koji su pokušali umanjiti značaj građanskog bunta i nastojanja da natjeraju državu na reakciju i trgovce da se prestanu 'lešinarski' odnositi prema svojim kupcima. Čini se da je 'sabotaža' i skepticizam nekih figura uspjela jer četvrti bojkot trgovina (i pekara) nije uspio, odnosno pokazatelji i statistike potvrđuju sve slabiji bojkot i vraćanje na 'staro'.

Lijenost, bezvoljnost ili nešto treće?

Vjerojatno su ambicije platforme "Halo, inspektore" bile prekomplicirane za neke građane - selektivni bojkoti proizvoda i trgovačkih lanaca je možda i zbunilo neke građane što nije čudno. No opet, ovo dokazuje da Hrvati ne znaju, a ni ne žele prosvjedovati jer je to "tlaka".

Fraze poput "nema smisla, zašto bih, ne da mi se" su vrlo česte kod ljudi, pogotovo za ove akcije, a kad cijene skoče ili Vladine mjere ne funkcioniraju, onda počinje dobro staro kukanje i žalenje. Zvuči oštro, ali je istina. Najosjetljivija grupa u Hrvatskoj su umirovljenici, koji uglavnom imaju niske mirovine, skoro svaki dan bojkota viđeni su u trgovinama, jer "je baš tada akcija". Pretjerano kupovanje i potražnja je zahvatila većinu države, pa puni trgovački centri i lanci nisu iznenađujuća slika. Zar smo se toliko uljenili pa stalno visimo po trgovinama ili nas jednostavno boli briga?

Ni sami ne znamo, jer ovako nešto je poražavajuće i demotivirajuće. A sljedeći put kad se požalimo na cijene i na "lopovluk" trgovaca, sjetimo se ove akcije ili točnije neakcije, koja nas je 'otjerala' u trgovine potrošiti novce jer "nije bila dovoljno jasna ili konkretna".