Slučajno slušajući poljoprivrednu emisiju na radiju, uhvatio sam izjave novopečenog ministra poljoprivrede, pravnika bez značajnog radnog iskustva, koji s entuzijazmom hvali model rada svog prethodnika Josipa Dabre.
Po mišljenju novog ministra Vajčića, Dabra je izabrao “najbolju strategiju” – obilazak poljoprivrednika na njihovom kućnom pragu – i upravo tim utabanim putem planira nastaviti. Cilj tog pristupa, tvrdi ministar, jest upoznavanje s problemima ljudi iz prve ruke te prikupljanje njihovih savjeta kako bi ih pretočio u rješenja i tako izvukao resor poljoprivrede iz tridesetogodišnje stagnacije.
No, je li uistinu riječ o najboljem modelu ili samo još jednoj reprizi već viđenog populizma?
Ministrova najava nastavka obilazaka stočara, ratara, ribara, gljivara, voćara, mesara, lovaca i drugih može imati simboličku vrijednost kod onih koji još nisu prepoznali ispraznost politike gestikulacije umjesto konkretne akcije. Želja da se bude prisutan na terenu može ostaviti dojam angažiranosti, ali pravo pitanje je – može li takav pristup riješiti nagomilane probleme u sektoru?
Poljoprivreda se ne razvija pukim tapšanjem po ramenima i slušanjem jadikovki, već strateškim odlukama koje se donose na višim razinama. Pitanja poticaja, modernizacije, digitalizacije poljoprivrede, smanjenja birokratskih prepreka i izgradnje tržišnih lanaca ne rješavaju se uz domaću rakiju u nečijem dvorištu.
Pokušaj stjecanja jeftinih političkih bodova
Umjesto populističkih posjeta, bilo bi korisnije vidjeti sustavno uključivanje poljoprivrednih udruga, stručnjaka i gospodarstvenika te donošenje konkretnih politika temeljenih na analizama proizvodnje, tržišta i klimatskih uvjeta. Primjena primjera dobre prakse iz naprednijih poljoprivrednih nacija te fokus na prepoznavanje sličnosti u prirodnim resursima, klimatskim i geografskim specifičnostima donijeli bi puno više koristi od prikupljanja životnih iskustava malih uzgajivača. Ti uzgajivači, mahom usmjereni na tradicionalne modele proizvodnje i distribucije, već desetljećima pokušavaju zastarjele metode uklopiti u moderno tržište – bez uspjeha.
Za sada, obilasci pomažu ministru u stjecanju političkih bodova i ostavljanju dojma “narodnog čovjeka”, ali pravo djelovanje ne dolazi kroz terenske izlete, već kroz strukturirane, dugoročne mjere. Ako se problemi poljoprivrede i dalje budu promatrali iz perspektive slavonskog svinjca i komošinca, gdje se uz janjetinu i kobasice prikupljaju prijedlozi s gostinskog stola umjesto iz šire regionalne, nacionalne i globalne perspektive, onda će ovaj resor ostati zarobljen u istim lošim obrascima kao i dosad.
Poljoprivrednici će i dalje preživljavati zahvaljujući poticajima, tržište će i dalje ovisiti o uvozu, a ministar će, u najboljem slučaju, povećati broj dnevnica i osobnih stimulacija koje mu pripadaju po zakonu te završiti kao još jedan populist koji se dobro naslikavao – ali nije napravio ništa.
