U posljednje vrijeme primjećujem u razgovorima s ljudima jednu, po mom mišljenju, prilično tvrdoglavu osobinu koja ne ostavlja prostora za debatu ili razmjenu stavova – ni njima ni njihovim sugovornicima.

Danas sam, tijekom spontanog razgovora s gostom našeg pansiona o vučedolskoj kulturi, spomenuo da je nalazište pokraj Vukovara staro 5000 godina. Sugovornik me odmah prekinuo tvrdeći:
“Ne, krivo! Vučedolska kultura je stara 3000 godina.”

Iako sam bio siguran u svoju tvrdnju, prisjetio sam se stare poslovice: “Nikada se ne kladi na riječ učiteljevu.” Umjesto rasprave, jednostavno sam rekao:
“U redu, možda ste u pravu.”

Gospodin je potom dodao:
“Trebali biste to znati.”

Popustio sam jer mi se nije činilo vrijednim ulaziti u raspravu s nekim tko je, čini se, jučer prvi put posjetio naš vučedolski muzej.

Dok sada razmišljam o toj komunikaciji, pitam se što ljude tjera da se ponašaju kao da su informirani o temama koje rijetko ili nikada ne proučavaju. Dolazim do zaključka: tvrdoglavost i potreba za dominacijom u razgovoru, čak i kada su temelji tih tvrdnji vrlo slabi.

Ono što me posebno frustrira jest spremnost ljudi da energično brane trivijalne stvari – poput godina nekog arheološkog nalazišta ili sitnih detalja u razgovoru – dok istovremeno pronalaze bezbroj izgovora kada je riječ o važnim društvenim pitanjima.

Kada treba stati u obranu svojih prava, zalagati se za bolje društvo ili politički djelovati, odjednom nemaju vremena, volje ili osjećaju da to “nije njihova odgovornost.”

Ironično, ta ista tvrdoglavost, koja ih tjera u sitne rasprave, mogla bi se pretvoriti u izvor promjene – kad bi je samo usmjerili prema nečemu bitnom. No često je lakše biti “stručnjak” za nebitne stvari nego priznati neznanje ili preuzeti odgovornost za promjene u zajednici.

Na kraju, tvrdoglavost često služi kao štit iza kojeg se krijemo od suočavanja s vlastitom pasivnošću. Možda je vrijeme da se zapitamo što je zapravo važno – dokazivanje u razgovoru ili stvaranje svijeta u kojem bismo svi rado živjeli.