Da se razumijemo, mladići su oduvijek osjećali potrebu za dokazivanjem – to je neka vrsta rituala odrastanja, i ja sam, kao mladić, obilježen kao sin političkog osuđenika i sirotinja, bio dio društva koje je flertovalo s rubom.
U tom mom tadašnjem društvu, svi smo bili zaljubljeni u borilačke vještine, od boksa do karatea i juda. Gledajući unatrag, mogu priznati da smo bili prepotentni, možda čak i bahati, a iznad svega jako naivni.
Ali, s ove točke gledišta, mogu reći: tučnjave s jačima i krupnijima od nas bile su naša svakodnevica. Ponekad smo precjenjivali vlastite sposobnosti i završavali na gubitničkoj strani, ali sve je to bilo dio našeg svijeta.
Nije tu bilo prave mržnje, uglavnom. No sada, kada pogledam unatrag, vidim da nisu svi iz mog tadašnjeg društva bili tako bezazleni.
Jedne jesenske večeri, iz dosade smo odlučili napraviti 'sranje' u Negoslavcima. Plan je bio jednostavan: izazvati tučnjavu i pohvaliti se time. No, nije sve prošlo tako naivno kao što se činilo.
U mraku, na stepenicama, ispred samog ulaza gostione, moj najbolji prijatelj iznenada mi je u džep od jakne gurnuo skakavac. Bio sam zatečen; prvo, nisam ni znao da on posjeduje takav nož, a drugo, nikada nisam ni pomislio da bih mogao nekoga ozlijediti nožem, skakavcem. Pogledavši ga iznenađeno, rekao sam: "Zašto si mi dao nož?"
Nikada neću zaboraviti njegovo skoro nakazno iskrivljeno lice, puno gnjeva, dok mi je kroz zube siktajući govorio: "Ti si mangup, imaš jaja, ti si frajer koji se ne boji, kada krene frka, a ti bodi! bodi! bodi, brate!"
Na kraju, u gostionu se ništa nije dogodilo – naše provokacije su ignorirane, a izazov se pretvorio u ispijanje pića u tišini.
Srećom, nisam ja sam shvatio da se moram distancirati od takvog društva. Život me odveo u drugom smjeru, moja Vanda je iznajmila kafić u Mitnici, a ja sam uz nju bio zaokupljen svakodnevnim problemima koje vođenje lokala zahtijeva.
Dok su moji prijatelji nastavili s problematičnim ponašanjem, ja sam se usmjerio na posao, na trud koji mi je omogućio da izbjegnem nevolje u koje su oni upadali, a oni su polako ali sigurno tonuli sve dublje.
A ja? Ja sam postao taj koji je od svitanja do sumraka radio, spašavajući svaki dinar, žrtvujući ono malo slobode koje su mi izlasci pružali.
Nakon par godina, jedne noći, upravo taj prijatelj iz mladosti, onaj koji mi je dao skakavac, pojavio se ispred mog kafića.
Bio je pijan, a s njim i preplašena djevojka s kojom je počeo živjeti. U očima joj se vidio strah. Nisam znao što se dogodilo, ali sam vidio znakove nasilja na njoj.
Tada sam shvatio da je taj prijatelj, nekoć brat, postao samo još jedna izgubljena duša. Bio je spreman na nasilje, čak i prema meni.
U jednom trenutku opazio sam da ispod kožne jakne koju je nosio otkopčanu, drži veliki kuhinjski nož zamotan u novinski papir kao futrolu. Pogledao sam ga u oči i pitao: "Jesi li ti taj nož donio zbog mene?" Ništa nije rekao, samo je, kao postiđen, naglo jaknom pokrio nož i bjesno udarajući nogom u stražnjicu svoju ženu, skupa s njom nestao u mraku.
Ta noć označila je kraj našeg prijateljstva.
Rat je došao i prošao, odnio je mnoge, uključujući i njega. Ostavio je prazninu i tugu, ali i pouku. Pouku da nasilje nikada nije rješenje, da prava snaga leži u miru i razumijevanju, u hrabrosti da se izabere bolji put.
Roditelji, vodite računa o svojoj djeci. Nemojte ih braniti kad griješe, već ih učite vrijednostima koje će ih voditi kroz život. Naučite ih da hrabrost ne leži u šakama, već u srcu koje zna prepoznati pravi put.
Pripadnost grupi ne bi smjela biti izgovor za loše postupke. Navijački žar može biti pozitivan, no lako se pretvori u izliku za one sklonije nasilju. Potreban je samo jedan pojedinac sa zlim namjerama da iz krhkog osjećaja pripadnosti stvori kaos.
Neka moja priča posluži kao opomena da mladost ne opravdava sve, a hrabrost ne znači osvajanje tuđih prostora silom.
Prava hrabrost je u odluci da se ne prati mnoštvo kada mnoštvo ide krivim putem. Hrabrost je u odluci da se ne uzvraća nasiljem na nasilje, da se bira dijalog umjesto sukoba.
Danas, kada gledam natrag na te dane, znam da je svaka odluka koju sam donio, svaki put kada sam rekao 'ne' nasilju, bila ispravna. Život je vrijedan i krhak, i svaki trenutak nasilja je trenutak ukraden iz sretnije budućnosti.
Zato, roditelji, budite primjer svojoj djeci. Naučite ih da se prava snaga ne mjeri mišićima, već karakterom. Naučite ih da je prava pobjeda ona u kojoj se ne uništava, već gradi.
Neka vaša djeca rastu u ljude koji će pridonijeti društvu, a ne u one koji će mu oduzimati. Neka znaju da je svaki izbor pred njima prilika da pokažu veličinu, ne kroz dominaciju ili silu, već kroz suosjećanje, razumijevanje i poštovanje prema drugima.
Možda će neki reći da su moji izbori bili bijeg od stvarnosti, ali ja vjerujem da su bili bijeg prema boljoj stvarnosti. Bijeg od uličnih tučnjava i besmislenog nasilja, prema životu ispunjenom radom, ljubavlju i mirom.
Neka ove riječi budu više od priče jednog čovjeka iz Vukovara. Neka budu poziv na buđenje, podsjetnik da svijet možemo mijenjati samo ako smo spremni početi od sebe i svojih najbližih. Neka svako dijete koje odrasta uz nas zna da je svijet mjesto koje možemo učiniti boljim, samo ako smo dovoljno hrabri da biramo dobro, čak i kada je teško.
Jer istinska hrabrost nije u odluci da se bori protiv nekoga, već u odluci da se bori za nešto – za pravdu, za ljubav, za bolju budućnost za sve nas.
Na kraju, sve što možemo učiniti je da svojim primjerom pokažemo kako živjeti.
Jer djeca ne slušaju naše riječi koliko gledaju naše postupke.
Neka nas gledaju kako gradimo, a ne kako rušimo. Neka nas vide kako volimo, a ne kako mrzimo. I neka iz naših života nauče najvažniju lekciju – da je život previše dragocjen da bi ga trošili na nasilje i mržnju.
