Završila je politička karijera ministra obrane Marija Banožića na jedan od najgorih mogućih načina.
U prometnoj nesreći koju je skrivio u subotu rano ujutro kod Vinkovaca usmrtio je mladoga obiteljskog čovjeka, oca dvoje djece, a sam je teže ozlijeđen i prevezen je u bolnicu. Žao nam je, naravno, najviše obitelji koja je izgubila supruga i oca, to je strašan i nenadoknadiv gubitak koji će biti na Banožićevoj savjesti do kraja života. Kad se izliječi i kada postane svjestan svega, sudit će mu se i nema dvojbe da će biti osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Žao nam je i ministra Banožića, sada već bivšega, i potpuno je amoralno likovanje nekih novinskih komentatora koji ne znaju lučiti politički odnos prema nekomu od elementarnoga ljudskoga.
Banožić je bio Plenkovićev kadar kao, uostalom, i svako drugo ministarsko ime. Bio je iz plejade no name ministara koji ni po čemu nisu bili poznati u javnosti – mahom su to prosječni pojedinci koji ponegdje činovnički odrađuju svoj posao, ljudi bez nekoga digniteta, pa i bez nacionalnoga identiteta. Plenković ih postavlja na ministarske pozicije jedino na temelju podobnosti: što veći konformist i ulizivač, to veći izgledi za uspon u hijerarhiji. Najčešće su to pojedinci bez kompetencija da vode bilo kakve ustanove, čak i odjele, a kamoli da budu ministri. Međutim, Andrej Plenković upravo ih zbog toga i dovodi – da bi ih se što lakše, kad mu se prohtije, riješio. Banožić je bio takav, njemu je Plenković dao da bude ministar obrane, a da za to nije imao apsolutno nikakve predispozicije. I što je dulje tu dužnost obnašao, pokazivao se sve tragikomičnijim – od neznanja bilo čega o Hrvatskoj vojsci do sramotne demonstracije nepoznavanja engleskoga jezika u Ukrajini. Kad je čovjek svjestan granica svojih sposobnosti, on se prvo zahvali i odbije dužnost za koju zna da joj nije dorastao. Na žalost, Plenkovićevi puleni nisu toliko samosvjesni da bi baš tako postupili i odbili ju – štoviše kao da jedva dočekaju takvu dužnost nakon koje im vidno poraste ego. Nenadana transformacija iz žabokrečine u kojoj su „nitko i ništa“ u sferu visoke politike u kojoj im je dodijeljena moć, čast i vlast, za njih je istinska revolucionarna promjena – nadnevak njihova novoga rođenja. Postaju moćni i utjecajni, daju krila svojim ambicijama, neovisno o tomu jesu li zdrave ili bolesne. I tako je Plenković, dovodeći mediokritete za ministre, stvorio Vladu bezličnih poltrona, Vladu u kojoj, jamačno, za više od polovicu ministara nitko ni danas ne bi znao reći kako se zovu unatoč višegodišnjemu obnašanju dužnosti. Još je Aristotel tvrdio kako u uređenoj državi svatko treba dobiti onu dužnost koja mu pripada. Ne možeš, govorio je, postolaru dati da svira flautu, naravno ni obratno. Da je čitao Aristotela i uvažio duh njegove filozofije, Plenković bi bio normalan čovjek i političar.
U ratnim godinama prvi hrvatski predsjednik, dakle u doba predsjedničkoga sustava, imenovao je vladu koja je imponirala svojim sastavom. U njoj je znalo biti desetak doktora znanosti. Bili su to neosporni autoriteti u svojim područjima, osobe koje su budile respekt posvuda, a iskreno, što god tko mislio, nisu ni bile opterećene častohlepljem i niti u to doba rata inficirane materijalističkim virusom kao ovi današnji. Bili su sposobniji, pošteniji i veći domoljubi od svih kasnijih.
S obzirom na to da ih je lansirao u svijet visoke politike, slave i moći, Plenkovićevi su ministri osjećali divljenje prema njemu – bili su mu do neba zahvalni. Zato u svojoj retorici svi oni sliče jedan drugome, kao jaje jajetu, i ponavljaju sintagmu „zahvaljujući mudroj politici“ predsjednika – što je zapravo degutantno slušati. S druge strane, u odnosu prema drugima, kod njih se javlja osjećaj superiornosti, nadređenosti i bahatosti. Mnogi od njih počnu se ponašati u stilu bivše kninske gradonačelnice koju su, protivno njezinu intelektualnome i moralnome habitusu, doveli na odgovorne dužnosti u svijet visoke nacionalne politike gdje je potonula u korupcijskim skandalima vjerujući da nikada ne će biti razotkrivena.
Ministar obrane Mario Banožić znao je ili je trebao znati da ništa ne zna, ali to mu nije smetalo da prihvati dužnost ministra obrane na kojoj se sramotio. Živio je i komunicirao neodgovorno, nasilno i bahato, iako je kao ministar znao da nema na to pravo – čak ni izvan radnoga vremena. Osjećaj prepotencije ovladao je njime, kao i ostalim mu kolegama ministrima. Nema dvojbe da je on kriv za tragičnu prometnu nesreću i da će snositi teške posljedice, ali u moralnome ili mentalnome pogledu prvi je krivac onaj tko ga je doveo na dužnost za koju nije sposoban, dakle Plenković. Da ga Plenković takvoga apsolutno nekompetentnoga nije postavio na odgovornu dužnost ministra obrane, čovjek bi ostao na onoj razini društvene ljestvice koja mu pripada, ne bi se silio i bahatio, ne bi se doživljavao boljim i važnijim od ostalih, ne bi se opijao ni sjedao u terence u neprikladnim satima i možda ne bi izazvao ovu tragediju. Bila bi sretna obitelj koju je zavio sada u crno, bio bi sretan i on, a bila bi sretnija i Hrvatska jer ne bi imala ministra kojega se srami. Banožić je, dakle, žrtva sulude Plenkovićeve kadrovske politike, politike kojoj ništa nije važno osim dodvoravanja mudrome vođi.
