Kad su objavljene prve izlazne ankete koje su sugerirale da je Zoran Milanović pobijedio već u prvom krugu, mnogi su vjerojatno pomislili: „Ovo će ipak pasti ispod 50 posto, ali možda bi bilo bolje da ne padne, pa da se ne mučimo još dva tjedna.“
Možda je barem na tren to pomislio i Dragan Primorac. Jer jedino što mu je preostalo bilo je pokušati se izboriti za koliko-toliko časniji poraz. No, ništa mu nije garantiralo da će u tome uspjeti. Štoviše, što se više trudio, postojala je šansa da razlika na koncu bude još veća.
Primorac, međutim, nije bio pogrešan izbor. On je jedini bio spreman izgorjeti u unaprijed izgubljenoj bitci. Je li bio svjestan da ulazi u „samoubilačku misiju“, drugo je pitanje. No, zašto bi se recimo Ivan Anušić ili Oleg Butković odlučili samozapaliti samo da bi HDZ prošao s nešto manje poraznom razlikom? Imaju oni i pametnijeg posla.
Plenkovićev potez – guranje Primorca u prvi plan – mnogi će protumačiti kao kalkulaciju. Je li namjerno izabrao kandidata koji neće ugroziti Milanovića, znajući da mu ovaj pomaže održati vlast? Ta teorija pada u vodu jer se Plenković ipak aktivno izložio u Primorčevoj kampanji. Previše animoziteta postoji između njih dvojice da bi se povjerovalo u neki tihi dogovor.
Ljevilo spava, desnilo „rješava“ stvari
Unatoč trijumfu Milanovića, ovo nije pobjeda ljevice u Hrvatskoj. Ovo je, paradoksalno, apsolutni trijumf desnice – ali onog dijela desnice koji je, iz inata prema HDZ-u i Plenkoviću, svoj glas dao Milanoviću. U kampanji nije isplivala nijedna tema koja bi se mogla označiti kao „lijeva“. Milanovićeve parole posljednjih godina bile su takve da bi ih mnogi donedavni birači ljevice nazvali „desničarskima“.
Bizarno je rezoniranje birača s desnog spektra. Smatrajući da je Plenković otišao previše ulijevo, dio njih odlučio je glasovati za Milanovića – izravno ili apstinencijom. Primorac, nažalost, nikad nije imao šanse. Hrvati su se ponovno podijelili između Hrvatske „za stolom“ i Hrvatske „ispod stola“.
Milanović u novom mandatu – pomirenje ili kaos?
Dok jedni spominju Milanovićevu pruženu ruku pomirenja, drugi se prisjećaju kako ju je „pružao“ i prije pet godina. Prazne riječi, praćene stavovima koji su često išli kontra temelja Ustava. Najveće iznenađenje bilo bi kad bi se Milanović u novom mandatu doista normalizirao. No, držali su ga pod kontrolom u kampanji, svjesni da je njegov najveći neprijatelj – on sam.
U postuđmanovskoj eri Milanović bi mogao biti taj koji će mijenjati pravila igre. Tko zna, možda sljedeći predsjednički izbori ne budu u prosincu. Ali jedno je sigurno – hrvatska politička scena neće se smiriti. Sve dok Hrvati ne nauče birati između vlastitih interesa i egoističnih političkih drama, priča o „samoubilačkom desnilu“ i dalje će nas pratiti poput loše reprize.