Prvi put u povijesti aktiviran je famozni "lex AP", što je izazvalo medijsku erupciju i usporedbe s nuklearnim opcijama.
Činilo se kao da je Hrvatska zakoračila u pravosudni Armagedon, gdje su USKOK i EPPO istovremeno postali akteri i rivali. Javnost je ostala zarobljena u igri moći, pitajući se tko profitira od spektakularnog sukoba institucija.
U središtu priče našao se ministar zdravstva Vili Beroš, koji je, poput protagonista nekog političkog trilera, iz Remetinca izašao s knjigom u ruci, dok su mediji analizirali njegov "6+6" status i novu ministricu koja obećava drugačiji pristup. No, iza naslova krije se pitanje ozbiljnijih implikacija – u čijem je interesu curenje informacija iz paralelnih istraga i kakvu štetu ono donosi pravosuđu i javnosti?
Curenje iz EPPO-a, koje se dogodilo u trenutku kada je USKOK uhitio Beroša, izaziva brojne sumnje. Je li cilj bio demonstrirati snagu europske pravosudne institucije naspram domaćih organa? Ili je riječ o kaotičnom sukobu unutar pravosudnog aparata, gdje jedna institucija sabotira rad druge? Bez obzira na namjere, posljedice su jasne – narušeno povjerenje u pravosudni sustav i potencijalno ugrožene istrage.
Zašto su informacije izašle baš sada? Tko stoji iza tih "zviždača"? Premda su zviždači ključni za razotkrivanje korupcije, oni ne smiju biti vođeni osobnim ili političkim interesima. Način na koji podaci cure u Hrvatskoj – selektivno i ciljano – rijetkost je u europskim zemljama. Nije sporno objavljivanje podataka od javnog interesa, ali ključna je razlika između zviždača i "dilera" informacija.
EPPO-ovo priznanje da je istraga formalizirana tek nakon uhićenja ministra dodatno komplicira situaciju. Što znači "formalizacija" istrage koja se navodno vodi mjesecima? I zašto mediji često preuzimaju ulogu posrednika umjesto da se slijede zakonski kanali?
USKOK sada ima zadatak objediniti dokaze i vratiti povjerenje javnosti. No, najviše zabrinjava manipulacija informacijama. Kada se javnosti serviraju samo fragmenti priče, jasno je da cilj nije javni interes, nego ostvarenje nečijih privatnih ili političkih ciljeva.
Zaista, jedini moralno prihvatljiv način bio bi cjelovito i pravovremeno objavljivanje dokaza, bez skrivenih motiva. U suprotnom, ostajemo zarobljeni u igri moći u kojoj ni institucije, ni pravosuđe, ni mediji ne izlaze kao pobjednici. A javnost? Ona ostaje promatrač u pravosudnom kaosu koji sve više podsjeća na lošu političku sapunicu.
