Po njemu se nikad ništa neće zvati.

Tako su govorili za čovjeka čije ime je nekidan u djeliću sekunde odaslano u orbitu oko planeta te lansirano tragom Voyagera prema dalekim galaksijama i egzoplanetima. Naša imena utopit će se u kozmičkom šumu mnogo prije nego njegovo skupi svoja krila.

Tomo Buzov, rođeni Kaštelanin, ali u očima svojih sunarodnjaka prije svega oficir JNA, umirovljeni kapetan prve klase, koji je u toj vojsci ostao do kraja i nikad nije ponudio svoje vojno znanje domovini. A kojoj to domovini, možda pitate? Da, u tom crno-bijelom pogledu on može u najboljem slučaju biti Čovjek koji je ostao bez domovine te je u momentu spoznaje da od države i društva kakve je on cijelog života gradio nije ostalo baš ništa – beskompromisno poduzeo jedini mogući korak koji bi dokazao da je ostao vjeran svojem putu.

Što je Buzova natentalo na takav čin ludosti, hrabrosti ili krajnje ljudskosti nikad pouzdano nećemo znati. Možda je jednostavno oduvijek bio u njemu. O njegovom karakteru mogu svjedočiti samo njegovi bližnji, ali ni oni nisu bili tamo. 1936. pukom slučajnošću zabilježena je fotografija mase njemačkih građana u Hamburgu, desnih ruku podignutih oštro poput kopalja, te jednog usamljenog Nijemca koji se usudio naočigled toj masi ostati spuštenih ruku. Pretpostavlja se da se ta usamljena točka otpora zvala August Landmesser, čovjek koji je platio cijenu ljubavi prema Židovki, zbog koje je ne samo izbačen iz nacističke partije nego i skončao u kažnjeničkom bataljunu negdje u Hrvatskoj 1944.

Burovljeva smrt isto tako je lako mogla proći od svijeta potpuno neprimijećena, uzaludnija od smrti Jana Palacha, koji se ipak zapalio nasred Vaclavskih namesti i pred očima cijelog svijeta, a ne u nekoj vukojebini kod Rudog gdje ni vlak inače ne staje. Ime Kineza koji je hrabro stao pred tenkove na trgu Tiananmen nikad nismo saznali, kao ni njegovu sudbinu. KP je bila dovoljno lukava. Ostaje zapamćen tek kao "Tank Man". Imena budističkih svećenika koji su se prosvjedno samozapaljivali svijet jedva da je registrirao, pa ih nije mogao ni zaboraviti.

Je li Tomo Buzov Čovjek koji nije mogao šutjeti ili Čovjek koji više nije mogao šutjeti? Ne znamo. Možda ni prije nije šutio. Buzov ne samo da se te veljače 1993. usprotivio izdvajanju Muslimana iz vlaka, već je na koncu svojevoljno izišao umjesto jednog 17-godišnjeg Bošnjaka. Za njim je ostao svjedok koji je pronio glas o njegovom samozatajnom herojstvu. A i među 500 onih koji su u tom trenutku šutjeli te šutnjom osigurali svoj život, našlo se onih koji su potvrdili što se zbivalo.

Buzov je putovao u posjet sinu koji je služio vojni rok u Podgorici. Oca dočekao nije, ali je svoj vojni rok odslužio do kraja. Prema vlastitim riječima, "iz poštovanja prema ocu, njegovu shvaćanju života i tom tvrdom vojničkom, a nadasve pravilnom odgoju" nije mu niti palo na pamet skratiti vojni rok. Sve to mjesecima nakon što je JNA pregazila Vukovar, Škabrnju, trećinu Hrvatske te prolila krv tisuća hrvatskih građana.

Nažalost, nikad nijedan film o herojima Domovinskog rata, onih koji su stali pred tenkove JNA, neće osvojiti nagradu u Cannesu niti na bilo kojem drugom velikom festivalu. Ne samo zato što su hrvatski filmovi uglavnom loši. Tamo se nagrađuju multi-kulti priče o onima koji ustaju protiv sustava, a ne "nacionalistima" koji se bore za domovinu. No, sav cinizam nastranu, čak i prije no što sam dobio mogućnost pogledati film, vjerujem da ta priča koja ostavlja bez daha zacijelo zaslužuje najsjajnije priznanje. No, pitanje je hoće li Hrvati ikad doista moći razdvojiti lik čovjeka koji je ostao na drugoj strani, lik umirovljenog oficira JNA koji je 1993. iz Beograda, devet mjeseci nakon što se ta vojska već raspala, išao u posjetu sinu koji je služio vojni rok u Vojsci Jugoslavije, od lika čovjeka koji je tako nesebično dao svoj vlastiti život kako bi spasio nekog njemu posve neznanog drugog? Bi li ih trebalo razdvajati čak i kad bi to bilo moguće?

Jasno je, nisu samo kršćanske duše kadre činiti istinski kršćanska djela. Tomo Buzov, koji je svoju jedinu glavu stavio na panj kako bi spasio jednu jedinu muslimansku, očito nema baš ništa zajedničko s Aleksandrom Vučićem, koji je dvije godine nakon što su Beli orlovi likvidirali Buzova s govornice srbijanske skupštine zahtijevao 100 muslimanskih glava za jednu srpsku. Nema ništa zajedničko ni s Miloradom Dodikom, koji danas nakon UN-ove rezolucije o genocidu u Srebrenici najavljuje promjenu imena tog grada, u drskom pokušaju brisanja tragova zločina. Možda pak ima nešto zajedničko s tri tisuće Dalmatinaca koji pola stoljeća prije njega naizgled jednako zaludu izginuše na obližnjoj Sutjesci.

Buzov je stjecajem životnih okolnosti ili uvjerenja odlučio ostati na "onoj strani", a zatim okončao svoj život činom koji dodiruje onostrano. Tko zna, možda jednog dana kad svi vini i nevini oproste jedni drugima, ili jednostavno nestanu sa životne pozornice, ipak jednog dana neka ulica, neka kaleta ili sokak dobije ime po Tomi Buzovu. Možda. No, koliko god mi (ne) šutjeli o tome, njegov životni monument već je podignut, onaj nevidljivi u mračnom kanjonu u Štrpcima te onaj svjetlopisni koji će "zauvijek" bliještati sa zlatnog žala Cannesa.