Razočarat će se oni koji su se možda ponadali poštedi, kao i oni koji su se nadali da će brzo dobiti dokaze o tome kako je Plenković porobio pravnu državu.
No, dakako, i dalje strepe oni koji se boje osvete, a imaju ruke do laktova u pekmezu. Ili oboritoj ribi, svejedno.
Došao je eto i taj dan. Taj Dan D, taj Sudnji dan, nakon kojeg, bombardirali su nas neumorno tim parolama mjesecima, više ništa neće biti isto, zemlja će se pod nama otvoriti, progutati prvo to porobljeno hrvatsko pravosuđe, a s njome i zlosretno hrvatsko društvo, otetu naciju i državu. I, gle čuda – ćorak. Do Armagedona ipak ćemo se morati još malo strpiti. Ivan Turudić preuzeo je ključeve Gajeve, zasjeo u kvrgavu fotelju glavnog državnog odvjetnika, ali i zategnuo uzde kaznenog progona od Drave do Jadrana. Nedvojbeno najmoćniji krvosljednik u državi, sjenu kojega nitko s grižnjom savjesti ne bi htio na vlastitom tragu, a svi bi rado imali povodac kojim bi ga usmjeravali.
Hoće li Turudić biti karakter Eliota Nessa koji će beskompromisno ići svakim tragom nezakonitosti ili će selektivno stavljati dokaze u ladicu i vaditi iz nje onda kad to njemu ili nekom bude odgovaralo, po političkom ili nekom drugom ključu? Kad bismo dobili priliku čitati prepiske Mladena Bajića, vjerojatno ne bi bilo ništa manje zabavno. Isto to s jednakom (ne)osnovanošću mogli smo pitati i za bilo kojeg drugog njegovog prethodnika. Zapravo i jesmo. I to sve do zadnjih sekundi njihovih mandata. Možda tako bude i s Turudićem. Ali možda ipak i ne.
Neki su možda stvarno pozdravili njegovo imenovanje kao dolazak "našeg dečka", no, lako bi se baš oni mogli ponajviše razočarati. Jer već po prirodi stvari i dalje će najviše kandidata za kazneni progon biti među vladajućima, onima koji su najbliže javnom novcu i u poziciji ubrati postotak. Turudić čak i kad bi osjetio potrebu posebno se dokazivati da kod njega neće biti diskriminacije, tu neće imati previše izbora, slučajevi će se sami nametati. Pogotovu kad je riječ o korupciji u projektima u kojima ima i europskog novca. Jer, ako neće on, hoće EPPO.
No, to što politika (i dalje) bira glavnog državnog odvjetnika ne znači nužno da je Turudić nekom od njih nešto dužan. Svi zajedno mogli bi se zabrinuti jer Turudiću trebaju brzi rezultati. A trebaju mu prije svega kako bi se dokazao hrvatskoj javnosti, do čega bi mu u ovom trenutku jedino trebalo biti stvarno stalo. Već prvim brzim imenovanjima začepio je usta kritičarima. Barem privremeno. Postavljanjem Svena Miškovića čelo USKOK-a – da, baš onog koji je progonio Zdravka Mamića – šalje jasnu poruku. Pogotovu ako uspije nagovoriti vladajuće da hitno promijene zakone kako bi se ljudi iz sustava koji znaju posao, ali ne mogu udovoljiti nerealno visokim formalnim zakonima, mogli natjecati za ključne funkcije.
Razočarat će se oni koji su se možda ponadali poštedi, kao i oni koji su se nadali da će brzo dobiti dokaze o tome kako je Plenković porobio pravnu državu. No, dakako, i dalje strepe oni koji se boje osvete, a imaju ruke do laktova u pekmezu. Ili oboritoj ribi, svejedno. Stjecajem okolnosti, našao sam se u ciljniku Predsjednika RH u istom trenutku kad i Turudić. Logično, jer otponac za konačni brutalni javni odstrel bio je upravo intervju koji sam vodio s Turudićem, a u kojem je on oštro napao Milanovića. Da, bilo je dvojbeno treba li jedan sudac – i smije li uopće – tako nedvosmisleno na takve teme javno istupati, no u sučevoj argumentaciji nije bilo baš ništa pogrešno, dapače, s lokacije među stupovima zgrade ministarstva pravosuđa odapeo je strelice točno u metu na Pantovčaku. Očito su pogodile tamo gdje najviše boli.
Bit će to prva proljetna rezidba! Plenkovića ćemo baciti u more! Probisvijeta Turudića ćemo smijeniti! S glodavcima ćemo se obračunati! Novi konji se sedlaju, kokoši će se pogušiti od prašine! Ja ću nakon ovih izbora postati premijer, a bagri neći reći kako, vojna tajna! Bile su to samo neke od sirovih predizbornih prijetnji Zorana Milanovića, koji je kao izborni natjecatelj u poziciji kandidata nastupao s govornice Glavnog odbora SDP-a, iako bi po Ustavu RH trebao biti predsjednik svih Hrvata te neutralni osigurač regularnosti parlamentarnih izbora. Uslijedio je brutalni udar na ustavni poredak i višetjedna opsada ključnih institucija.
Srećom ili nesrećom, ništa od prijetnji Zorana Veličanstvenog nije se ostvarilo. Točnije, možda je netko ovaj put ipak ponešto potcijenio hrvatske birače koji očito nisu zagrizli na mamac, na tu besmislenu tvrdnju da je imenovanje Turudića ključni problem u Hrvata, važniji od toga tko će sljedeće četiri godine upravljati državom te da bi se sve parlamentarne stranke, desne i lijeve, trebale žrtvovati kako bi svu vlast predale čovjeku koji je planirao vučićevski u letu skočiti iz sedla predsjednika republike u sedlo predsjednika vlade i nakon toga se obračunati sa svima koji su mu stali na žulj.
Milanović je do afere Slovenska bio primjeran PRH, a cijeli njegov Wild West cirkus počinje tek nakon što je Plenković tada odbio zajamčiti zaštitu kako svojim ministrima tako i Predsjedniku RH. Bijesno je optužio Plenkovića da laže da nije unaprijed znao za poteze DORH-a, priznavši pritom da je on kad je bio premijer imao uvid i kontrolu nad takvim akcijama. Plenkovićev stav je možda pogrešan, jer on bi o tome ipak nešto trebao znati, no on očito ima poantu kad kaže da Milanović želi zapravo iz osobnih interesa preventivno zadržati kontrolu nad DORH-om, do te mjere da je čak i izbore zbog sebe sveo isključivo na to pitanje.
Ostaje pitanje čega se to Milanović toliko boji? Onda kao i sada, napad u Milanovićevim očima je ne samo najbolja nego i jedina moguća obrana. No, ideja da će se Turudić danas nakon svega toga samoubilački baciti u osvetničke akcije protiv Predsjednika RH ili srljati protiv bilo koga drugog doista su priča za malu djecu. Glasine da Turudić ovih dana već aktivno istražuje na sve strane ima li netko neki materijal koji bi se mogao upotrijebiti protiv Milanovića doživljam samo kao puke glasine maštovitih kreatora sve dok god ne vidim neki stvaran dokaz za to. No, u konačnici, kad bi ipak iscurilo nešto što kompromitira Milanovića, to bi se se moglo dogoditi samo kad bi to nešto stvarno postojalo, a ne zato što bi to netko izmislio.