Činjenica: Premda mu ne treba vjerovati niti kad darove nosi, Zoran Milanović konačno je barem u jednom u pravu.

Podatak da je jedan sudac sjeo u auto s osobom na udaru zakona nedvojbeno jest diskvalifikatoran. Kako za suca nekog županijskog suda, tako i visokog kaznenog suda i za glavnog državnog odvjetnika. Bez obzira jesu li prijatelji ili nisu. Činjenica da su prijatelji, naravno, može biti samo otežavajuća, a ne olakotna okolnost, kako je Turudić ovdje predstavlja. Premda Milanović nikad ne laje zbog sela, poanta mu drži vodu: Turudić Mamiću u to vrijeme nije smio biti niti blizu! ..."

Činjenica: Susreti s Mamićem ugrožavaju Turudićevu vjerodostojnost, no SOA je ne jednom već tri puta procijenila da to nije nikakav bitan sigurnosni rizik. Danas sigurno još manje. Milanović je u suštini iskazao nepovjerenje SOA-i, odbacivši njezinu ekspertizu, donoseći vlastite zaključke na temelju podataka koje je a la carte naručio. Pitanje je kako to utječe na Turudićevu vjerodostojnost godinama kasnije, kad je nastupila zastara čak i za stegovne mjere, a bez apsolutno ikakvog dokaza da je Mamiću pogodovao. Dapače, ima više indicija da nije. No, za Turudića je loše što ovo nije sudski postupak, jer u suštini se ne traži dokaz krivnje, već – dokaz nevinosti. Kojeg, naravno, ne može biti. Pa ostaje stalna mrlja sumnje, kakvu glavni državni odvjetnik ne bi trebao nositi.