Priču o mudrom kralju Salomonu znate svi – odlučio je da se dijete mora podijeliti na dva dijela.
Ne tjedan jednoj, tjedan drugoj majci. Već mačem. Popola. Okomito ili horizontalno. Na koncu je dijete uzeo onoj koja se složila s takvom drakonskom presudom, a dao onoj kojoj je bilo draže da dijete živi, pa makar ne s njom. Postoje razne slične priče, među njima i jedna u kojoj se sve događa u vrijeme ekstremne gladi, a dijete je trebalo biti pojedeno. Prvo su po dogovoru pojeli dijete jedne žene, a zatim je druga sakrila svoje kad je na njega došao red. No, stavimo tu priču sa strane, u kanibalsku ladicu s Ivicom i Maricom. Možda nam zatreba nekom drugom prilikom.
Mnogi su analizirali taj biblijski narativ. Za jedne, sve je u svrhu glorificiranja premudrog vladara. No, neki ističu ljubav majke koja je preokrenula brutalnu presudu vladarskog Moloha koji možda i nije otpočetka imao lukav plan, već je namjerio spor razriješiti – onako kako je Aleksandar razriješio gordijski čvor. Postoji i treće objašnjenje, iz židovske tradicije. Radilo se o svekrvi i snahi, obje ostale bez muža. Snaha se prema zakonu morala udati za brata svojeg preminulog muža – a to je bilo upravo to dijete, nakon što odraste. Zato je tvrdila da je dijete njeno, a odgovaralo joj je i da ono umre. Čim se složila s krvavom presudom, Salomon je znao da ona laže.
Danas suci u rukavima nemaju takve džokere. No, biblijska priča kao da odjekuje i hrvatskim sudnicama. Djecu nitko više ne dijeli mačem. Ali suce ništa ne priječi da ih bacaju kao vreće krumpira od jednog do drugog roditelja. U ovom našem bizarnom srpsko-hrvatskom ratu ruža koji vrišti sa svih naslovnica "u regionu" posve je očito da su majka i otac spremni ratovati do genocida – iako bi morali biti svjesni da će između njih prvo nastradati njihovo dijete, ma koliko ga oni inače voljeli.
Ako otac i majka žele jedno drugom zanijekati roditeljska prava, onda ih neželjeni preokreti ne bi smjeli šokirati. Pravosudni mač visi nad glavama, njiše se poput klatna. U rukama je slijepe božice pravde, koja ne žmiri kako bi dodijelila pravdu svima jednako, već zato što slijepo slijedi paragrafe, ne mareći za posljedice. Ne, nije Vrhovni sud baš oduzeo dijete Severini, on je "samo" iz proceduralnih razloga poništio posljednju presudu, čime se automatizmom sve vraća na status quo iz prethodne presude, koja je pak dijete povjerila ocu. No, baš taj automatizam govori kako su država i društvo često i dalje Moloh koji proždire vlastitu djecu.
Sucu koji je donio takvu odluku bilo bi bolje da je štrajkao. Kao i onima prije koji su proizvoljno davali prednost jednom ili drugom zaraćenom roditelju. Mučno mi je od moraliziranja kojima se opravdava da se majci zbog nekom nepoćudnog stila života uzima dijete. No nervira i kad se po po automatizmu uzvikuje "vratite dite materi!", premda u najvećem broju slučajeva to jest bolje rješenje. Muškarac nije nosio dijete pod svojim srcem 9 mjeseci, ali to ga ne diskvalificira kao roditelja koji ima puno pravo sudjelovati u odgoju svojeg djeteta.
Nijedan roditelj ne bi se smio naći u poziciji da ga neki Salomon ucjenjuje kako ne bi nanio još veću štetu svojem djetetu. Vrijeme koje će dijete provoditi s majkom i ocem ne mora biti nužno podijeljeno točno po pola, ali to bi u slučaju jednako brižnih roditelja zakonski trebalo biti početno polazište, koje vrijedi do neke druge presude ili status quo na koje se stvari vraćaju u slučaju poništenja presude. No, to već nije pitanje za suce, već zakonodavce.
