Hrvatska rukometna reprezentacija došla je do finala Svjetskog prvenstva pobjedivši velike rivale i velikane Francuze, koje su poslali kući s riječima "au revoir" i sada lete u Oslo, gdje ih očekuje finale s jednim protivnikom iz druge utakmice polufinala, Danske i Portugala, kojeh ćemo saznati večeras. Hrvati, borba i požrtvovnost. Tri riječi koje su gotovo pa sinonimne jedna s drugom. Riječi koje uvijek podsjete na jedan mali narod smješten na jugoistoku Europe, na jednu malu Hrvatsku, sa srcem velikim poput tri Europe.
2009. godina i srebro zlatnog sjaja
Sport je Hrvatima sve, i to dokazuje zainteresiranost i euforija koja se svake godine stvara sa svakim velikim natjecanjem. Ne samo timski sportovi poput nogometa, rukometa i vaterpola, nego i individualni uspjesi naših sportaša poput skijanja, gimnastike i atletike. Upravo rukometaši su ti koji su nas uveseljavali godinama sa svojim nevjerojatnim uspjesima i "duelima" protiv velikih reprezentacija koje su postali i mrski rivali.
Od 1995. i srebra na Svjetskom prvenstvu u Islandu, pa sve do 2020. godine, gdje je Hrvatska osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu, svaka medalja ima svoju posebnu priču, no, ta 2009. godina, to Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj, nosi lijepa sjećanja i traume od tadašnjeg mrskog rivala Francuske.
Izgradile su se nove dvorane, dvije velike Arene u Splitu (Spaladium) i Zagrebu i još četiri "manje" u Poreču, Puli, Varaždinu, Zadru i naravno Osijeku. Cijela Hrvatska je bila na nogama, a hrvatski rukomet je bio na vrhuncu, u vrhu svjetskog sporta pod vodstvom iskusnih i legendarnih igrača poput Balića, Džombe, Vorija i Metličića, no i nekih novih "klinaca" poput Duvnjaka, koji je već tada pokazivao neizmjeran potencijal.
Iako je ta reprezentacija osvojila već ogromne stvari na velikim natjecanjima, iskusna ekipa s mladim talentima je imala još puno toga dati. Sjećam se stranih sportskih novinara koji su pisali da Hrvatska reprezentacija ne igra samo rukomet, nego sa svojim igrama na terenu prikazuje "rapsodiju" i ljepotu rukometa koju su samo neke ekipe uspjele doseći u povijesti sporta.
Finale između Hrvatske i Francuske u Areni Zagreb 2009. godine, bilo je gusto do zadnjih 15 minuta drugog poluvremena, kad danski suci "lome" utakmicu u korist Francuske. Scena kao iz američkih sportskih filmova: Balić na rubu tuče s Karabatićem, Vori zamahuje loptu prema sucu i dobiva crveni, i Hrvatska zabija samo jedan gol u tih prokletih 15 minuta.
Kao da je savršena Francuska trebala poguranac od sudaca, no u onakvoj atmosferi u Areni, teško da je i ta velika reprezentacija mogla doći do pobjede. No, i nakon slomljenog srca, hrvatski navijači s ponosom se sjećaju ove utakmice koja nam je donijela veselje i ujedinjeje u državi koja je bila u teškim vremenima (financijska kriza 2008. godine) i ožiljke kojima će trebati punih 16 godina zacijeliti.
Loše godine i ružna strana rukometa
Smjena generacija je uvijek teška; odlazak Balića, Metličića, Vorija i drugih ostavili su veliku rupu u reprezentaciji, no došli su tu novi dečki. Predvodnik je naravno Domagoj Duvnjak, dečko iz Đakova koji iz CO Zagreba odlazi u Njemačku i ubrzo postaje jedan od najboljih srednjih vanjskih na svijetu. Bio je tu i Horvat, Štrlek, Čupić i mnogi drugi koji su donijeli puno medalja reprezentaciji, no nikako nisu uspjeli preći preko savršene Francuske i Danske u usponu, koje su "mljele" svoje protivnike. Puno se tražilo od reprezentacije, replicirati uspjeh prijašnje generacije je skoro pa i nemoguće, no 'siloviti' Hrvatski rukometni savez, a i navijači, puno su tražili od Duvnjaka i ostalih.
Rotiranje igrača, trenera i izbornika postala je učestala pojava u hrvatskom rukometu, a to je nažalost dovelo i do stavljanja pojedinaca na odgovorna mjesta koji se nisu mogli nositi s pritiskom. Sjećamo se samo izjava Hrvoja Horvata nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva 2022. godine. Počela su govorkanja o lošem stanju u hrvatskom rukometu, koje seže sve do najmlađih uzrasta. Korupcija u HRS-u i savez koji ne radi svoj posao godinama kako treba i "žive" od stare slave i uspjeha stare generacije. Navijači stavljaju pod upitnik "vjernost" reprezentativaca, poput Cindrića kojeg ozljede "satraju" svako veliko natjecanje.
A Duvnjak? On je ostao i samozatajno vodio reprezentaciju kao kapetan i lider reprezentacije kojem je falila samo ta zlatna medalja. Dolaze (opet) novi dečki, Klarica, Srna, Martinović, Kuzmanović, Šoštarić, Glavaš i drugi koji najavljuju promjene i bolje rezultate. HRS stavlja legendu rukometa Gorana Perkovca kao trenera, no taj 'esperiment' opet propada - Perkovac dobiva otkaz nakon loših rezultata na Europskom prvenstvu u Njemačkoj, a novi igrači postaju "loši" i "nedovoljno dobri."
Nakon tog "debakla" HRS odlučuje po prvi puta u povijesti dovesti stranog izbornika i dovodi vrlo dobrog Islanđanina Dagura Sigurðssona, koji sastavlja svoju ekipu i vodi reprezentaciju na Olimpijske Igre u Parizu, gdje naša reprezentacija neuspjeva proći u četvrtfinale. Kritike pljušte na sve strane, HRS čvrsto stoji iza izbornika, koji i sam stoji iza svojih igrača. Enter Svjetsko prvenstvo 2025. u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj.
Velkommen Kroatia til Oslo
Mislim da nitko nije puno očekivao od ove reprezentacije, pa ni stručni komentatori koji su uvijek bili pozitivniji od samih navijača. Zvanje "starih aktera" odnosno igrača koji po nekima nisu dovoljno dobri i jednostavno ponekad neuvjerljivih predstava, nije bilo dovoljno da ljudi vjeruju u ovu generaciju. No, kao i uvijek, mi Hrvati ponekad podcijenimo hrvatsku požrtvovnost i inat, koji su nas puno puta izvukli iz teških vremena. Jer zaboravljamo da su i naši sportaši Hrvati požrtvovni, hrabri i borbeni i kad treba potegnuti, oni su uvijek tu.
Puno osporavani Sigurðsson, igrači poput Srne, Jelinića, Šipića i drugih, ostvarili su nešto što rijetko netko može i srušili najveće reprezentacije svijeta, uključujući i tu mrsku Francusku, koja nam je nabila ogromne komplekse. Jučerašnjom pobjedom protiv Francuske za finale Svjetskog prvenstva i sigurne medalje, Hrvatska je zacijelila svoje rane i sada gleda kako će ostvariti nova i bolja sjećanja za svoje navijače, koji su pokazali neizmjernu podršku. I naravno, donijeti zlatnu medalju svom kapetanu Domagoju Duvnjaku.
A danas čekamo protivnika u finalu iz dvoboja između Portugala i Danske, koji će biti veliki izazov, no ako smo nešto naučili od sporta i naših sportaša, je da su i oni Hrvati i imaju neizmjernu volju i borbenost kojom mogu doći i na vrh svijeta. Sretno i vidimo se u Oslu u nedjelju.