Valjda se ni slijetanje američkih astronauta na Mjesec u srpnju 1969. nije iščekivalo kako se iščekuju ovogodišnji američki predsjednički izbori, zakazani za utorak 5. studenoga.

Izbori u SAD-u uvijek se s velikim interesom prate u cijelom svijetu, ali ove godine naročito, jer bi eventualni povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću zacijelo značio radikalnu promjenu američke unutarnje i vanjske politike, pogotovo u pogledu ukrajinskog rata.

Ta neosporna važnost američkih izbora pomalo je u neskladu s mnoštvom neobičnih, čak i bizarnih pravila i propozicija vezanih uz te izbore, od kojih neki potječu još iz 18. i 19. stoljeća i otada se nisu mijenjali. Stoga se izbori u SAD-u prilično razlikuju od predsjedničkih izbora u ostatku svijeta.

Možda su najjednostavnija pravila koja određuju tko se može kandidirati za predsjednika SAD-a. Dovoljna su tri uvjeta: da je kandidat rođen u Americi, da ima najmanje 35 godina i da živi neprekidno u SAD-u najmanje 14 godina. Sve drugo je za europske promatrače pomalo čudno.

Možemo početi već od samih termina tih američkih izbora: oni se uvijek održavaju početkom studenoga i uvijek utorkom. Zašto baš u studenome? I zašto radnim danom, a ne nedjeljom kao u većini zemalja svijeta?

Prvi izbori u SAD-u održani su 1788. godine, pri čemu je svaka savezna država sama određivala datum izbora na svom teritoriju. Taj se običaj održao više od pola stoljeća, sve dok Kongres nije 1845. donio zakon po kojem se izbori na čitavom teritoriju SAD-a održavaju “prvog utorka nakon prvog ponedjeljka u studenome”. Taj zakon vrijedi i danas, 180 godina kasnije.

Rani američki zakonodavci rukovodili su se činjenicom da je tadašnji SAD bio pretežno agrarna zemlja, pa je zbog toga za održavanje izbora izabran mjesec studeni – vrijeme kad su jesenski radovi u polju završeni, a još nisu došle prosinačke hladnoće, koje bi otežale put do najbližega glasačkog mjesta, koje je znalo biti udaljeno i stotinu milja.

ZEMLJA POBOŽNIH FARMERA

Nešto više komplikacija bilo je pri određivanju izbornog dana u tjednu. Nedjelja nije dolazila u obzir jer su tadašnji glasači bili mahom pobožni kršćani koji su nedjeljom odlazili u crkvu na misu. Kako se tada putovalo na konjima ili u kočijama, te je zbog tih primitivnih oblika prijevoza ponekad bio potreban čitav dan putovanja do najbližeg birališta, nije bilo izvodivo u istom danu otići u lokalnu crkvu i stići do birališta.

Također, izbore nije bilo moguće organizirati ni u srijedu, jer srijeda je bila sajamski dan, kada su farmeri odlazili u gradove prodavati svoje proizvode.

Tako je izbor dana u tjednu bio znatno sužen: ako glasači nisu mogli iskoristiti ni nedjelju ni srijedu kao dan putovanja, to je značilo da izborni dan ne može biti ni ponedjeljak ni četvrtak. Stoga je izbor pao na utorak.

Ostalo je da razriješimo onu naizgled nepotrebno kompliciranu sintagmu po kojoj se izbori u studenome održavaju “prvog utorka nakon prvog ponedjeljka”. Zašto ne jednostavno “prvog utorka u studenome”? Čemu taj suvišni “prvi ponedjeljak”?

Zato što su američki zakonodavci iz dva razloga htjeli izbjeći mogućnost da izborni dan padne na utorak 1. studenoga. Prvo, taj dan smatran je nepovoljnim jer ga kršćani obilježavaju kao Dan svih svetih. I drugo, trgovci su u ta vremena obično uzimali prvi dan mjeseca da završe knjigovodstvo.

To je bila agrarna stvarnost američkog ranog 19. stoljeća, prije industrijske revolucije. Iako danas, dva stoljeća kasnije, takva izborna praksa nema puno smisla jer američko društvo izgleda prilično drukčije – farmeri danas čine tek mali dio američke populacije – arhaično pravilo o “izbornom utorku” je opstalo, usprkos svim pokušajima da se izborni dan prebaci na vikend ili da se izborni utorak proglasi praznikom i neradnim danom.

Samo u ovom mileniju dva su američka političara u službenu proceduru poslala prijedlog da se izborni utorak proglasi neradnim danom, odnosno državnim praznikom: 2005. to je pokušao demokratski zastupnik John Conyers iz Michigana, a 2014. demokratski senator Bernie Sanders iz Vermonta. Međutim, nijedan od tih prijedloga nije prošao u Kongresu SAD-a.

Nije slučajno da su oba navedena prijedloga stigla iz demokratskih redova. Naime, zbog pravila da se izbori održavaju utorkom, dakle radnim danom, u praksi na izborima često apstiniraju mnogi radnici koji ne mogu izići s posla za radnog vremena, a to se posebno odnosi na “plave ovratnike” – fizičke radnike koji su skloniji Demokratskoj stranci. Stoga nije čudno što demokratski prijedlozi o proglašenju izbornog utorka neradnim danom ne prolaze zbog protivljenja republikanaca.

Maksimum koji je izvučen, u vidu svojevrsnoga kompromisa, jest mogućnost da se u većini američkih saveznih država – ne u svima – može glasati prijevremeno, odnosno da birači mogu poslati svoj glas poštom. No čak i tu u mnogim državama postoje neka ograničenja.

Recimo, prije koronavirusne pandemije mnoge su savezne države zahtijevale da glasački listić poslan poštom potpiše javni bilježnik ili svjedok. Nakon izbijanja pandemije dobar dio država ukinuo je taj uvjet, ali u nekima je i dalje na snazi: Sjeverna Karolina, Južna Karolina, Oklahoma, Aljaska i Alabama i dalje zahtijevaju najmanje jednog svjedoka kako bi glasački listić poslan poštom bio legitiman.

Nadalje, u Pennsylvaniji je državni Vrhovni sud neposredno uoči prošlih izbora donio odluku da će glasački listići koji nisu poslani u tajnim kuvertama – koje skrivaju identitet birača – biti proglašeni nevažećima. Pojedini američki analitičari ističu i da zahtjev da se pri glasanju poštom glasački listić mora isprintati može odvratiti od glasanja mlađe ili siromašnije birače, koji ne posjeduju printer.

Siromašniji birači u mnogim američkim državama imaju ozbiljne prepreke čak i da fizički iziđu na birališta i izravno glasaju. Iako su generalni uvjeti za pristup biralištima relativno blagi – dovoljno je da je glasač napunio 18 godina i da se pravodobno registrirao za glasanje – u mnogim saveznim državama birači ne mogu glasati ako ne pokažu identifikacijski dokument s fotografijom, niti ako imaju kazneni dosje.

LJUDI KOJI NE LETE

Što se tiče prvog uvjeta, on se čini lagan. No u SAD-u ne postoji nešto poput nacionalne osobne iskaznice koju bi imali svi punoljetni građani, već se kao identifikacijski dokument najčešće koristi vozačka dozvola, pa oni koji je nemaju zbog toga često ne mogu ni glasati. Iako pod utjecajem propagande o “američkom snu” mnogi ljudi širom svijeta misle da svaki Amerikanac u garaži ima barem dva automobila, u stvarnosti milijuni Amerikanaca nemaju nijedan.

U ukupno 35 saveznih država postoje zakoni o legitimiranju birača, prema kojima glasači moraju na biralištu pokazati neku vrstu legitimacije. I dok većina tih država dopušta pisanu izjavu ako glasači nemaju legitimaciju, neke države to ne dopuštaju: Wisconsin, Teksas, Kansas, Indiana, Tennessee, Missouri i Georgia.

 Kako je uoči prošlih izbora ukazao američki politolog Kenneth Mayer sa Sveučilišta Wisconsin-Madison, ti zakoni o legitimiranju birača pojavili su se u posljednjem desetljeću u sklopu šire inicijative republikanskih zakona, navodno s ciljem da se spriječe izborne krađe.

Spomenuli smo da i kazneni dosje može biti prepreka za glasanje u SAD-u. Ne samo što većina država zabranjuje glasanje zatvorenicima – osobito onima koji su zbog težih kaznenih djela osuđeni na duge zatvorske kazne – već u nekim državama ta zabrana vrijedi i za bivše zatvorenike. Restrikcije ovog tipa osobito su značajne zato što SAD ima najveći broj zatvorenika u svijetu. Prema podacima iz 2016., na tadašnjim izborima zbog ovih ograničenja nije moglo glasati čak 5,85 milijuna Amerikanaca.

JEDNA POŠTA NA 1800 KM

Najstroža pravila u tom pogledu imaju tri savezne države: Florida, Iowa i Kentucky, gdje se nakon sudske presude osuđenim osobama do kraja života oduzima pravo glasa na izborima. S druge strane, samo dva tradicionalna bastiona Demokratske stranke na liberalnoj Istočnoj obali, države Vermont i Maine, ničim ne ograničavaju izborno pravo osoba koje su prekršile zakon.

Što se tiče ostatka Amerike, neke države im automatski vraćaju biračka prava nakon što su odslužili kaznu i izišli iz zatvora, ali u većini država takve osobe smiju glasati tek nakon što im istekne uvjetna kazna i nakon što su platili sve novčane kazne. Na primjer, Florida je 2018. zakonski vratila biračka prava za 1,5 milijuna nenasilnih zatvorenika, ali je potom donijela amandman da zatvorenici moraju dokazati da su platili sve novčane kazne i naknade prije nego što im bude omogućeno da glasaju.

Zanimljiv je i primjer iz Virginije, čiji zakon zabranjuje glasanje osobama koje su počinile kazneno djelo, s klauzulom da guverner ima pravo određenim osuđenim osobama vratiti pravo glasa. U dosad najširem tumačenju tog prava, tadašnji demokratski guverner Terry McAuliffe je u travnju 2016. donio odluku da sve osuđene osobe čija je uvjetna kazna istekla smiju glasati. Tim potezom pravo glasa steklo je 206.000 ljudi.

U praksi se ovim restrikcijama izborno pravo najčešće uskraćuje osobama iz siromašnih četvrti i Afroamerikancima. Recimo, do tog travnja 2016., kada je rečeni virginijski guverner McAuliffe “olabavio” zakon, svaki četvrti Afroamerikanac u Virginiji nije imao pravo glasa upravo zbog posjedovanja kaznenog dosjea.

Glasanje na američkim izborima otežano je i Indijancima. Kako navode nevladine organizacije, mnogi Indijanci koji žive u rezervatima imaju ograničen pristup glasanju. U Nevadi pripadnici plemena Pajuti s jezera Pyramid moraju voziti gotovo 160 kilometara do najbližega glasačkog mjesta, dok su u Arizoni pripadnici plemena Navajo podnijeli tužbu kojom traže dodatno vrijeme za pristizanje glasačkih listića poslanih poštom, budući da imaju samo jednu poštu na svakih 1800 četvornih kilometara.

Ipak, od svih čudesa vezanih uz američke izbore, u očima prosječnog Europljanina najviše nedoumica izaziva fenomen elektora. Više građana Europe zna objasniti što je ofsajd nego što su elektori.

ELEKTORSKA ANOMALIJA

Za razliku od izbora u većini drugih zemalja, o predsjedniku SAD-a ne odlučuje apsolutna većina glasova američkih birača, nego većina elektorskih glasova. Svakoj od 51 izborne jedinice (50 saveznih država plus grad Washington) pripada određeni broj elektora, proporcionalno veličini populacije u toj državi.

Tako najviše elektora imaju Kalifornija (55), Teksas (38) te Florida i New York (po 29), dok sedam najmanje naseljenih država ima po tri elektora: Aljaska, Delaware, Montana, Sjeverna Dakota, Južna Dakota, Vermont i Wyoming. Tri elektora ima i grad Washington.

Ukupno ima 538 elektorskih glasova, a kandidat ih mora dobiti najmanje 270 da bi bio proglašen predsjednikom. Ako se dogodi da oba kandidata imaju po 269 elektora, Kongres bira predsjednika, a Senat potpredsjednika.

Pritom je možda najkontroverznije pravilo da “pobjednik nosi sve”. Dovoljno je, na primjer, u Kaliforniji imati samo jedan glas više od protukandidata, i svih 55 kalifornijskih elektora su tvoji. U Teksasu je dovoljno imati jedan glas više i svih 38 elektora su tvoji. Samo se u Nebraski i Maineu elektori dodjeljuju proporcionalno broju glasova koje su kandidati osvojili.

Upravo zbog tog pravila da pobjednik “nosi sve” zna se dogoditi da kandidat koji dobije najviše glasova ipak ne postane predsjednik. U posljednjih četvrt stoljeća to se dogodilo dvaput: 2000. godine je demokratski kandidat Al Gore na razini čitave Amerike imao pola milijuna glasova više od republikanca Georgea Busha, ali je Bush imao više osvojenih elektora, kao što je 2016. demokratkinja Hillary Clinton imala gotovo tri milijuna glasova više od Trumpa, ali ju je Trump nadmašio u elektorima.

Tehnički, dovoljno je uz po samo jedan glas viška osvojiti 12 država s najviše elektora, a izgubiti s ogromnom razlikom u svih preostalih 38 država i u gradu Washingtonu, te svejedno postati predsjednik Amerike. To se, doduše, još nikad nije dogodilo, ali je matematički moguće.

Elektorski sistem smislili su očevi američke nacije, u skladu s načelom federalizma, kako bi manje naseljene savezne države bile pravednije zastupljene u izbornom ishodu, odnosno kako bi se spriječila ili ublažila dominacija najvećih država. S druge strane, jedna od posljedica takvog sistema je i opisana anomalija, po kojoj predsjednik SAD-a povremeno postaje osoba koja je dobila manje glasova od protukandidata.